U vreme medijskog pluraliteta i velikog društvenog diverziteta, političke figure i organizacije sve više pribegavaju različitim manipulativnim taktikama kako bi obezbedili podršku biračkog tela. Jedna od tih taktika je „dog whistling”, odnosno namerno izgovaranje ili prikazivanje dvoznačnih poruka, pri čemu je jedno značenje dostupno široj javnosti, a drugo prepoznatljivo samo određenim grupama. To omogućava političkim akterima da sublimirano signaliziraju lojalnost ciljanim grupama, a da pritom ne otuđe ostatak biračkog tela. Iako se pokazalo da ovaj oblik manipulacije ima uticaj na političko odlučivanje, mehanizmi njegovog delovanja nisu do kraja ispitani. Jedna od dilema je da li „dog-whistling” utiče na formiranje novih verovanja ili samo podstiče birače da već postojeće stavove asociraju sa određenim političkim akterima. U širem smislu, postavlja se pitanje o dugoročnom uticaju ove prakse na demokratske procese, naročito u okolnostima u kojima su birači svesni postojanja skrivenih poruka, ali istovremeno ne uspevaju da ih dešifruju. Višeslojnost fenomena „dog-whistlinga” čini ga izazovnim kako za etičke i političke teorije, tako i za filozofiju jezika, naročito kada je reč o vizuelnim porukama koje izmiču tradicionalnim analizama značenja.
Aleksandra Vučković (Fri,) studied this question.