Odnos između actio pro socio i actio communi dividundo u klasičnom rimskom pravu

Ortakluk (societas) je često predstavljao izvor suvlasničke zajednice. Stvari koje su ortaci unosili kao ulog, postajale su njihova zajednička imovina (communio). U ovom slučaju ortaci su istovremeno bili i suvlasnici. Kada između njih dođe do spora, postavljalo se pitanje odnosa između actio pro socio, kao tužbe koja svoj osnov ima u ugovoru o ortakluku, i actio communi dividundo, kao tužbe za razvrgavanje suvlasničke zajednice. U radu se analizira osnov, predmet i cilj obe tužbe u klasičnom rimskom pravu i ukazuje na postojanje njihove delimične konkurencije u pogledu potraživanja koja proizilaze iz suvlasničke zajednice. Polazeći od fragmenata D. 17, 2, 38, 1 i D. 17, 2, 43, u radu se pokazuje da se actio pro socio i actio communi dividundo ne isključuju u celini, već samo u pogledu potraživanja o kojima je već odlučeno u prethodnom postupku. Zbog toga je posebna pažnja posvećena procesnopravnim aspektima pravila ne bis in idem u formularnom postupku, kako bi se pokazalo kako je došlo do toga da sudija ima glavnu ulogu u sprečavanju dvostrukog odlučivanja u postupcima po ovim tužbama. Na kraju rada autor ističe da se actio pro socio i actio communi dividundo međusobno dopunjuju, jer su obe tužbe bile neophodne za okončanje svih odnosa između ortaka.