Rad kritički promišlja suvremeni razvoj i primjenu umjetne inteligencije u svjetlu kršćanske antropologije, polazeći od biblijsko-teološkog pojma čovjeka kao imago Dei. Polazeći od teze Noreen Herzfeld o nastojanju da se umjetnom inteligencijom stvori „drugi“ na našu sliku, rad najprije prikazuje kako suvremeni sustavi UI-ja, osobito konverzacijski modeli, prelaze granice tehničke asistencije i ulaze u područje odnosa, povjerenja i moralnog savjetovanja. U prvom poglavlju analizira se normativni i antropološki okvir ključnih etičkih smjernica za „pouzdanu UI“, uključujući crkvene dokumente, pri čemu se pokazuje da naglašeni antropocentrizam i redukcija čovjeka na imanentnu autonomiju otežavaju dosljednu primjenu načela i ostavljaju nerazriješenim pitanje izvora i mjerila dobra i zla. U drugom poglavlju pojam imago Dei razmatra se kroz supstancijalne, funkcionalne i relacijske interpretacije te se pokazuje kako suvremeni pristupi UI-ju analogno osciliraju između razuma, funkcionalnosti i odnosa. Treće poglavlje, polazeći od razumijevanja Post 3,5 i Post 3,22-24, tumači dinamiku „poznavanja dobra i zla“ kao pokušaj suobličenja Bogu, što istodobno razotkriva čovjekovu ograničenost, poremećaj temeljnih odnosa prema Bogu, bližnjemu i stvorenju te sklonost uspostavi „četvrtog odnosa“ u kojem bi čovjek nastojao postati „bog“ vlastitim tehnološkim tvorevinama. Zaključni prijedlog rada jest da pouzdan odnos prema umjetnoj inteligenciji pretpostavlja obnovu čovjeka kao imago Dei, koji, po uzoru na Boga koji „počiva od svega djela svoga koji učini“, zna stati i usmjeriti svoju stvaralačku moć prema blagoslovu i posvećenju.
Taras Barščevski (Wed,) studied this question.