U prvome dijelu rada autor analizira propise koji su se u njemačkim političkim zajednicama 17. stoljeća odnosili na kazneno djelo uvrede veličanstva. Ti su propisi bili mješavina rimskog prava, kaznenog zakonodavstva njemačkih zemalja 16. i 17. stoljeća, kao i mišljenja učenih pravnika. U drugome dijelu rada autor razmatra pitanje je li to pravo bilo ispravno primijenjeno u kaznenim postupcima protiv Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Njegov je zaključak da su po tom pravu hrvatski velikaši doista bili krivi za uvredu veličanstva ili veleizdaju. Dokaze za to pružili su i vlastitim iskazima. Nesumnjivo je, međutim, da je nadležnost suda bila stečena prijevarnim načinom, i to lažnim sugestijama da će biti pomilovani ako dođu u Beč i pokore se caru. Osim toga sud je po onodobnim propisima bio neispravno sastavljen. Najutjecajniji članovi sudskog vijeća imali su izvan suda stečena saznanja o djelovanju Zrinskog i Frankopana i izrazili su uvjerenje u njihovu krivnju još prije pokretanja formalnog sudskog postupka protiv hrvatskih velikaša. Osobito je dvojbena bila sudska odluka o smrtnim kaznama. Iako je sudsko vijeće bilo sastavljeno isključivo od njemačkih sudaca, a tuženo ponašanje okrivljenih imalo izrazit protunjemački karakter, ipak je nekoliko sudaca izrazilo protivljenje smrtnoj kazni. To je mišljenje, međutim, autoritativno zabacio predsjednik vijeća koji je u bečkoj vladi vršio dužnosti koje danas vrši predsjednik vlade. Da je sudsko vijeće bilo ispravno sastavljeno, zaključuje autor, sva je prilika da bi Zrinski i Frankopan izbjegli smrtne kazne.
Mirjan Damaška (Tue,) studied this question.