Rad govori o oblicima riječi koji se javljaju u Marulićevim djelima, a temelji se na ekscerpiranju građe triju poznatih Marulićevih djela u stihu, Judite, Suzane i Molitve suprotiva Turkom. Poznato je da je književni jezik Marka Marulića na čakavskim temeljima uz sudjelovanje kajkavskih i štokavskih elemenata te hrvatske glagoljaške baštine. Do sada se ponajviše govorilo o Marulićevu leksiku u kojemu nalazimo uz temeljnu čakavsku osnovicu i riječi iz kajkavskoga narječja, ali i štokavskoga i crkvenoslavenskoga književnoga jezika. Marko je Marulić često varirao ne samo riječi, nego i oblike riječi. Njegovi su pjesmotvori napisani svečanim, ali i vrlo složenim stihom, dvostruko rimovanim dvanaestercem pa je Marulić iz onoga što pripada hrvatskome jezičnom korpusu mogao birati što mu najbolje odgovara za sadržaj, broj stihova i srok. Uglavnom je izbor riječi, morfologije i sintakse bio iz (splitske) književnojezične čakavštine, ali za potrebe složenoga stiha, rime i izricanje misli imao je i veliki izbor oblika iz hrvatske srednjovjekovne, uglavnom glagoljaške književnosti i iz hrvatskih kajkavskih i štokavskih jezičnih sustava. Dakle, Marko Marulić u odabiru izričaja koje je držao hrvatskima ne zaustavlja se samo na izboru riječi, nego i oblika riječi. Tako se u sklonidbi i sprezanju javljaju mnogi oblici često u istom stihu iz glagoljaškoga nasljeđa i iz različitih hrvatskih jezičnih stilizacija (lokativ jednine imenica a-vrste, genitiv i instrumental množine imenica, česta uporaba neodređenih pridjeva, 1. osoba jednine prezenta, glagolski pridjev radni na -l i na -o, glagolski prilozi itd.).
Ljiljana Kolenić (Thu,) studied this question.