Sloboda vršenja članskih prava i obveza lojalnog postupanja predstavljaju dva suprotstavljena pola korporativnog upravljanja. Svako od tih načela u svojem bi apsolutnom obliku dokinulo ono drugo, zbog čega je potrebno pronaći kriterije za uspostavljanje optimalne ravnoteže. Treba poći od cilja društva, iz kojega izvire obveza lojalnosti i koji se različito odražava na tri kategorije članskih odluka, odnosno ostalih prava. Prvu kategoriju čine poslovodne odluke, kojima se cilj društva izravno ostvaruje. Prilikom glasanja o tim odlukama članovi moraju postupati lojalno i vlastiti interes u potpunosti podvrgnuti interesu društva. Drugu kategoriju čine odluke kojima se mijenja društveni ugovor, poput povećanja ili smanjenja temeljnog kapitala. Budući da cilj društva ovisi o konkretnom društvenom ugovoru, a ne obrnuto, članovi nemaju obvezu biti lojalni kada glasaju za ili protiv takvih izmjena. Treću kategoriju čine ostale članske odluke i prava, poput odluke o upotrebi dobiti, odluke o imenovanju ili opozivu članova uprave te prava prenijeti poslovni udio. Kroz njih članovi imaju priliku izraziti vlastiti interes, koji se može razlikovati od cilja društva, ali nije od njega sasvim neovisan. Zbog toga su članovi vezani lojalnošću samo ako je izvjesno da će ostvarenje njihove osobne koristi rezultirati značajnom štetom za društvo ili druge članove.
Bilić et al. (Thu,) studied this question.