Polazeći od metodološke pretpostavke da filozofija stvaralaštva Marijana Tkalčića predstavlja nedovršeni, ali u svojoj bîti koherentni filozofski projekt, ovaj rad nastoji rekonstruirati temeljne kategorije i intencije njegova mišljenja. U tom se kontekstu razmatraju biografske i intelektualne okolnosti Tkalčićeva djelovanja, kao i njegovo filozofsko stajalište dijalektičkoga realizma, koje predstavlja ontološko i spoznajnoteorijsko polazište njegova projekta. Na temelju analize ključnih tekstova, osobito rasprava »Generacije i zbivanje (Nacrt filozofije stvaralaštva)« i »Filozofija i zbilja (Slučaj Leibniz)«, pokazuje se da Tkalčić razumije zbilju kao povijesno-stvaralački proces u kojemu se čovjek i generacije, shvaćeni kao povijesno-stvaralački subjekti, u bitnom smislu pokazuju i kao aktivni nositelji mogućnosti dijalektičkoga zbivanja. Filozofija stvaralaštva pritom se ne pojavljuje kao teorija umjetničke produkcije, nego kao ontologija povijesnoga zbivanja koja obuhvaća estetičke, etičke i pedagoške dimenzije ljudskoga djelovanja. Iako taj projekt nije dovršen, njegova unutarnja koherentnost omogućuje rekonstrukciju temeljnih pojmova i odnosa koji ga konstituiraju. Rad stoga nastoji doprinijeti sustavnijem razumijevanju Tkalčićeva mjesta u novijoj hrvatskoj filozofiji i pedagogiji te ukazati na filozofsku relevantnost njegova nedovršenoga, ali misaono itekako poticajnoga projekta.
Jan Defrančeski (2026) studied this question.