U biblijski narativ Daniel spašava Suzanu iz starozavjetne knjige o proroku Danielu (Daniel 13), podnaslovljen kao Historija od Suzane, hćerke Helkije i žene Joakina, Marko Marulić inkorporirao je deskriptivne urese kao autorski prilog svojemu epiliju Suzana te idealu renesansne ljepote žene i prirode, sklada i harmonije. U interpretaciji biblijskoga epilija Suzana Marka Marulića polazište je poetska slika vrta i žene, nastala na nasljeđu toposa locus amoenus, eden i hortus conclusus te konkretnoga renesansnog vrta. Implementacijom teorijskih postavki fenomenologije imaginacije ili elemenata Gastona Bachelarda i spacijalnoga koncepta heterotopije Michela Foucaulta, Joakinov se vrt analizira kao sretna i univerzalna heterotopija, kao međa prostora društva i prirode, intimnoga i javnoga, a voda u njemu kao materijalni element i hormon imaginacije čini njegovu sliku još snažnijom i podiže potisnutu sliku kupačice kao omiljenu poetsku sliku s poveznicom simbolike ženske i vodene energije, inspirativne za mušku fantaziju izazivajući erotsku želju i žudnju, koja će poremetiti idilu i deharmonizirati stanje sreće. Tako raščarana idilična slika aktivira aksiološko i etičko čitanje te kritičko mišljenje o nečistoći tjelesne požude s aspekta kršćanskoga morala, kanonskoga, rimskoga i hrvatskoga običajnoga obiteljskog prava. Cilj je analizom renesansnih poetskih slika žene i vrta pokazati njihov imaginativni potencijal kojim uvlače recipijenta da kreativno sudjeluje u činu imaginacije i kreiranju smisla književnoga djela te da denotativnom aspektu čitanja pridruže pomišljive konotacije. Analitičkom metodom utvrđuje se da deskripcija renesansnoga vrta i divinizirane žene nije samo dekorativna pozadina nego funkcionalno uklopljena u narativni tijek kako bi se naglasila ružnoća seksualnoga nasilja i klevete, koje narušavaju idilu kultivirane prirode, obiteljsku idilu i dostojanstvo žene kao pasivne žrtve. Zaključno se utvrđuje da su renesansne slike ženske ljepote udružene s vrlinom te idiličnoga vrta kao isječka kultivirane prirode kontrast rugobi grijeha, a smisao se Marulićeve Suzane iščitava u njezinu „lipu i počtenu obrazuˮ, tj. neoplatonističkoj viziji ljepote i dobrote i kršćanskoj osudi nasilja.
Anica Bilić (Thu,) studied this question.