U radu se analizira pravomoćno okončan kazneni predmet u kojem je odvjetnik osuđen zbog kvalificiranog oblika kaznenog djela zlouporabe povjerenja iz članka 240. stavka 2. Kaznenog zakona počinjena na štetu vlastite stranke. Predmet je pravno zanimljiv s materijalnopravnoga stajališta jer postavlja pitanje može li odvjetnikov uspjeh u pojedinoj fazi izvansudskoga zastupanja ekskulpirati ga od kaznene odgovornosti za naknadno zadržavanje sredstava primljenih uime stranke. S procesnopravnoga stajališta predmet je zanimljiv jer otvara dosad nedovoljno razrađeno pitanje dosega usuglašavanja stranaka o vrsti i mjeri kazne prema članku 417.a Zakona o kaznenom postupku u odnosu na sigurnosne mjere koje sud izriče po službenoj dužnosti, a sa stajališta izricanja sankcija jer prvostupanjski sud izriče sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja odvjetničke djelatnosti u zakonskom maksimumu od deset godina obrazlažući zašto brisanje počinitelja iz Imenika odvjetnika na vlastiti zahtjev, izvršeno prije presuđenja, ne otklanja opasnost od ponavljanja djela. Analiza je provedena na temelju presude Općinskog suda u Zadru poslovnog broja K-331/17 od 22. prosinca 2017. 1 i potvrđujuće presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovnog broja Kž-39/2018-3 od 27. siječnja 2020. 1 Autor je u prvostupanjskom postupku u predmetu poslovnog broja K-331/17 Općinskog suda u Zadru postupao kao sudac i donio presudu koja je predmetom analize. U ovome se radu predmet analizira s vremenskim odmakom s naglaskom na načelna pitanja koja on ilustrira, a ne na pojedinačne procesne radnje, što odgovara uobičajenoj stručno-znanstvenoj praksi pri obradi javno objavljenih sudskih odluka.
Tomislav Šimić (Mon,) studied this question.