Ovaj rad interpretira transhumanizam kao završnu fazu unutar Leontjevljeve filozofije povijesti, smještajući ga u širi kontekst civilizacijske dekadencije. Umjesto tehnološkog iskoraka prema budućnosti, transhumanizam se tumači kao antropološki simptom raspada – trenutak kada se čovjek reducira na tehničku funkcionalnost, a kultura gubi simboličku i metafizičku vertikalu. Argumentira se da transhumanizam nije prekid povijesti, već njezina entropijska kulminacija: kraj borbe za oblik duše i početak posthumanog režima bez svetosti, tragedije i smisla. U završnici se postavlja pitanje može li transhumanizam označiti i kraj cikličke povijesne dinamike koju je Leontjev zacrtao, s obzirom na mogući nestanak čovjeka kao ontološkog nositelja kulture.
No takes yet. Share an insight, caveat, or question.
Hrvoje Vuković (2026) studied this question.
Synapse has enriched 5 closely related papers on similar clinical questions. Consider them for comparative context: