Prema fenomenologiji bez intencionalnosti

Rad predlaže »drugu epohé«: metodološku gestu koja, uz klasičnu suspenziju »vjerovanja u svijet«, dodatno suspendira pretpostavku nužne intencionalne strukture svijesti. Time se fenomenološka analiza otvara opisima iskustava bez jasne relacije subjekt–objekt (kontemplativna, mikrofenomenološka i prerefleksivna stanja). U temeljnom dijelu rada artikuliraju se tri ontološke figure takve svijesti: (1) Henryjeva autoafektivna imanencija života kao samoočitovanja bez distance; (2) budistička nedualna svjesnost (rigpa) kao »svjetlosna« prisutnost bez objekta; (3) kasnohusserlovska prerefleksivna jezgra vremena i afektivnosti, kao uvjet mogućnosti svakog akta. Rad ne napušta fenomenologiju, nego je radikalizira iznutra: od relacije prema neposrednosti, od korelacije prema očitovanju. Metodološki cilj nije mistifikacija, nego stroga deskripcija fenomena koji prethode intencionalnoj artikulaciji te pružaju podlogu za dijalog s neurofenomenologijom i kognitivnom znanošću. Ključna implikacija jest da intencionalnost nije konstitutivni aksiom, nego sekundarna organizacija svijesti.